Nit po nit, satkane su svečane haljine od laži
Da okitim se perjem kojeg nemam,
Da golu taštinu nahranim sa pažnjom,
prigrlim onog koji mi je mraži
No jači mi je bit od te silne draži.
Korak po korak, uzalud se trudim
osmjehom sjajnim sakriti tugu,
vidati rane što pogled mi mute
dok valjam se u blatu
noseć haljinu zlatnu
Da u takvoj vide me ljudi,
No proklet je taj blještav poklon vražji
Kap po kap istječe mi duša,
još na dnu se nađe sitno zrno soli,
S njim da vidam ranu koja peče, boli
Stih da bacim koji nadajuć se da me netko još voli.
Oh, ti pretužna tugo,
ne iznenadi me tako jako dugo
Skoro sam ti zaboravio ime
Tražeć ljubav ostala mi ti si samo
Da sa tobom grijem svog života zime